Talentovani Slobodan Karl živi i piše antiklimaks. Petnaest godina jalovo pokušava da napiše „najbolji roman na svetu” kojim će prekoračiti samozadatu granicu i sebe nazvati piscem – čovekom koji živi isključivo od pisanja. Kao vodič vikend-putovanja, zanimljive ideje pretvara u slabašne završetke, a u odnosu sa ljudima – impozantne prve utiske u razočaranja. Slobodan je ubeđen da su mu za pretakanje  talenta u uspeh potrebni materijalna sigurnost i vreme, koji u njegovom životu postoje kao međusobne isključivosti. Nesiguran, utehu nalazi u površnim odnosima. Kada mu se život dodatno iskomplikuje razvodom braka i stanjem u kom se nalazi njegov sin, Slobodan je spreman da uradi ono što jedino može – napiše još jedan prosečan roman koji nikom nije potreban, a njemu ponajmanje. Jedan slučajan susret sa Dušanom Jadrančićem, samozvanim trgovcem rizikom i čovekom naizgled nejasnih namera, iniciraće niz emotivnih i strukturnih promena u Slobodanu koje će ga dovesti na prag uspeha.

U ovoj knjizi riječ je o životu Alberta Seda, od njegovog rođenja do naših dana. Ostavši kao mali bez oca, Alberto je bio jedno vrijeme u internatu, ali onda tokom rata završava u paklu Aušvica.

Knjiga objedinjuje pisma koja su razmjenjivali književnici Eri de Luka i Izet Sarajlić. Kroz njihovu prepisku, upotpunjenu memoarskim zabilješkama Erija de Luke, iščitavamo svjedočanstvo jednog prijateljstva. Književnost, rat, ljubav, smrt – sve su ovo teme kojih se ovi književnici dotiču u pismima koja spajaju ljepotu izraza, toplinu i dirljivost te potrebu da se na jedan poseban način osvjedoči istorija jednog prijateljstva, kultura dviju zemalja i iskrena radost čitanja i susreta.

Majina poezija je iskrena i hrabra. Kakva drugačija može biti, kad iskrenost i hrabrost idu ruku pod ruku? Njeni stihovi nisu samo status na društvenim mrežama koji algoritam pojede za par dana, to nije statusna poezija, već ona izvorna, duboka, nad kojom se potrebno zamisliti. Zapravo, jedina koja se može pisati u svijetu stranosti, odvojenosti od sebe, drugih, od Boga, od istinske prirode. Kroz obične, svakodnevne slike provejavaju duboka, iskonska pitanja o sebi, smislu postojanja, Bogu, svijetu, čežnji, ljubavi i odsustvu svega pobrojanog. Pjesnikinja se ne igra riječima jer ne slaže puzzle, riječi u njenim pjesmama dobijaju svoju istinsku prirodu, u kojima je zapravo njihova draž, to su riječi koje možete osjetiti, na koži i pod kožom. Nigdje ovdje pjesme ne bježe u banalnost, ne odgađaju suštinu i ne nude zabludu. Nude jednu vrstu utjehe koja je meni nalik na toplo ćebe pod koje se sklupčate kad je okolo sve led, taj mali nukleus, ono istinsko sunce koje neki nazivaju „duša“, u koje se sklupčate kao fetus. To nisu promišljene pjesme, koje spajaju sladunjave metafore u nizove koji nas ne odvode nigdje do samo pred uobraženo divljenje pjesnikovom umijeću, one su same po sebi umjeće preživljavanja, život u svojoj iskonskoj veličini koja može imati mrak jedne ogoljene pustoši svemira taman toliko koliko može imati i majskog sunca u sebi. Ove pjesme to čine baš kako treba – udaraju direktno u glavu i stižu direktno do srca. Stevo Grabovac

„Četiri šakaša i na male“ je zbirka priča posvećenih, kako se to često izlizano kaže, najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Ali nemojte da vas to zavara. Ovo nije samo priča o fudbalu. Ovo je priča o djetinjstvu, odrastanju, gubljenju iluzija, sjećanju i još mnogo čemu drugom. Fudbal je samo najmanji zajednički sadržilac koji spaja sve ove priče. Autor ove zbirke je Adnan Šehić, nastavnik, fudbaler, a od sada, bogami, i pisac.

“Crni pupoljak” je horor roman sastavljen od četiri naizgled nepovezane priče u kojima se sudbine tri mlade žene prepliću na jeziv i volšeban način kroz različite periode. Iako su smještene u različitim vremenima i imaju različite likove, ipak imaju nešto što ih uvezuje. A to nešto je, da citiramo jednu rečenicu iz romana, „ili odavno mrtvo ili se smrću hrani“. Branislav Predojević, recenzent ovog romana, napisao je o njemu sljedeće:  “Ninoslav Mitrović, u svom sad već prepoznatljivom stilu, polako iz poglavlja u poglavlje gradi jezivu atmosferu straha, paranoje i neizrecivu prijetnju onostranog užasa. Ninoslav pažljivo plete zaplet i gradi dinamiku (u drugom i trećem poglavlju to je blizu žestokog tempa akcionog slešer horora) vodeći roman prema finišu i otkrivanju jezive, ljudskom umu i racionalnom objašnjenju teško pojmljive opasnosti koja vreba glavne aktere.

Crvena kuća na ostrvu donosi nam nesvakidašnju priču o junakinji Šej, afroameričkoj profesorki udatoj za italijanskog biznismena Senu, koji na ostrvu Naratrani, malom fiktivnom prostoru u blizini velikog ostrva Madagaskar, odlučuje da izgradi raskošnu vilu koju naziva Crvena kuća i za čiju gospodaricu imenuje upravo Šej. Iako je Crvena kuća iz godine u godinu samo vila za odmor, Šej se upušta u odnose sa lokalnim ljudima i njihovom kulturom, a sa novim saznanjima o životu jednog izrabljenog naroda počinje svjesno da se pita kakva je njena uloga u široko rasprostranjenom siromaštvu i nesreći koju doživljavaju pravi stanovnici ostrva. Svako novo poglavlje otkriva nam sudbinu nekog novog junaka, dok istovremeno pratimo Šej, koja s porodicom dvadeset godina posjećuje Naratrani. Kako vrijeme prolazi, njena djeca odrastaju, njen brak se urušava pod teretom suštinske nepodudarnosti, a njeni odnosi s lokalcima, posebno s glavnom kućepaziteljkom Velikom Bertin, produbljuju se i otkrivaju mrežu snažnih i neraskidivih veza. Oslanjajući se na tradiciju građenja literarnih svjetova u romanima kao što su Kuća duhova Izabel Aljende i Amerikana Čimamande Ngozi Adiči, Andrea Li uvodi nas u prostor gdje se prepliću kulture, rase i klase i preispituje postkolonijalne teme te idealizovanje tropskog raja.

„Đakomo Džojs”, za piščevog života neobjavljen rukopis, sačinjen od 50 poetskih fragmenata, nastajao je tokom Džojsovog boravka u Trstu, dok je završavao rad na „Portretu umjetnika u mladosti” te počinjao s radom na „Uliksu”. Pojedini fragmenti sa stranica ovog rukopisa, u nešto preobličenom vidu, našli su svoja mjesta i u drugim Džojsovim djelima. Ovo izdanje stiže nam u prevodu Vokija Ercega, upotpunjeno predgovorom, komentarima i detaljnim prevodiočevim dnevnikom.

Ovom knjigom autor svom (a time i svakom drugom) djetinjstvu vraća dubinu, bogatstvo i svu složenost života koji buja, ’uprkos svemu’. Da, u njegovom romanu negdje daleko grmi topovska kanonada, zavijaju sirene za uzbunu, čuju se puščani hici, pronose se vojničke uniforme i tegle se puške na ramenima, ali to ne sprečava jedno djetinjstvo da buja i ushićeno živi, tragajući za ostrvcima radosti i uživanja, povijajući se pod naletima božanskih tajni: odrastanja, drugarstva, ljubavi… ’Plave vode mutnoga Dunava’ – formula je na kojoj funkcioniše ova proza, koja pulsira snagom svoje životnosti, kako preciznosti i jezgrovitosti izraza, tako i slikovitosti prizora i uzbudljivosti asocijacija. Mirko Demić